Svi kršćani vjeruju u jednoga Boga koji je jedan i jedinstven u trojstvu jednakih osoba: Oca, Sina i Duha Svetoga. To je za nas istina koju nam je objavio Krist Gospodin. Otuda su se crkveni pisci trudili prikazati smisao i značenje te velike tajne, svjesni da to ostaje tajna naše vjere: Bog jedan i Trojstven. Tako se svi mi pomalo nalazimo u nedoumici kako samome sebi predočiti tu istinu naše vjere. U određenoj su nedoumici propovjednici, vjeroučitelji, teolozi… Kako izreći neizrecivo? Apostol Iraca, sveti Patrik je, kao što je poznato, jednostavnim ljudima tu tajnu prispodobio listu djeteline: jedinstven je, a ipak ima tri latice (otada je djetelina s tri lista znak ovoga sveca, ali i cijele Irske). Mogli bismo se, onda, upitati, kojega smisla ima naviještati ovu stvarnost koja je neshvatljiva, neizreciva i nepriopćiva… Poteškoća leži u tome što su mudre glave htjele što je više moguće razumjeti kakav je Bog u sebi. A današnja nas čitanja podsjećaju na jednostavni članak naše vjere: sve što je Bog nama objavio i sve što je učinio, bilo je radi nas i radi našega spasenja. Bog ne želi zadovoljiti našu znatiželju, nego nam objavljuje svoje istine i tajne ukoliko su dio njegova nauma spasenja koje se ostvarilo u punini vremena u Kristu i koje se i danas u Crkvi ostvaruju, pogotovo u slavljenjima svetih otajstava.

Bog je sve stvorio iz ljubavi. Bog je dobrostiv. Bogu je stalo do svakoga od nas. On želi naš spokoj, naš mir na ovome svijetu kao i vječnu sreću s njime na nebesima. Ostajemo zadivljeni tom činjenicom: Bog ima apsolutno sve. Ništa mu ne nedostaje. Pa ipak, on stvara i nas da budemo dionici njegove dobrote i milosti. Zato je posve razumljivo da se Bog već u starom zavjetu naziva Ocem.

onda dolazimo do punine vremena: Božji Sin postaje pravim čovjekom, da bi onda Bog u pravom smislu postao našim Ocem. U tome djelu spasenja danas Pavao u drugome čitanju (Rim 8, 14-17) pokazuje ulogu svih triju osoba Presvetoga Trojstva. Veli: Svi koje vodi Duh Božji, sinovi su Božji. Primili smo Duha posinstva u kojemu kličemo “Abba! Oče!” Nadalje, mi smo baštinici Božji, a subaštinici Kristovi… Ovdje valja istaknuti riječ Abba koja u originalu znači ime koje dijete tepa svome ocu. Taj izraz u sebi uključuje i povjerenje i nježnost i ljubav. Jasno je onda da po Kristovu djelu spasenja, a djelovanjem Duha Svetoga – jer je Krist, kao pravi čovjek, naš brat – postajemo baštinici Božji i subaštinici Kristovi. Ulazimo u Božju obitelj! Bog je jedan u trojstvu jednakih osoba, ali evo, i nas uzima u svoju obitelj. Prema tome, nije Bog za nas odredio tek nebo, raj, vječni život kao nagradu za naša dobra djela i kao izraz svoje naklonosti, pri čemu bi nebo bilo ispunjenje svih naših i najskrivenijih želja, nego nas Bog uzima sebi, u svoju božansku obitelj. Pavao na drugom mjestu veli da ćemo tada Boga gledati licem u lice (1 Kor 13,12).

Što onda reći? Evo, mi smo pred Bogom koji puta kao lakomislena djeca pred svojim roditeljima. Dijete koji puta misli da su roditeljske zapovijedi izraz hira roditelja, školskog sustava i inih institucija koje su postavljene da ograničavaju i muče mladog čovjeka. Pri tome ne vide i ne žele vidjeti da su zapovijedi glede čuvanja zdravlja, napredovanja u učenju, stjecanju odgovornosti – usmjerene na dobro samog mladog čovjeka. Prošla su vremena kada su se djeca bojala roditelja i njihove kazne, što je po sebi dobro. Međutim, bilo bi važno i dobro da oni shvate i razumiju ljubav i brigu svojih roditelja. Tako i mi pred Bogom. Trebali bismo doista s ljubavlju, pa i strahopoštovanjem stajati pred Božjim licem. Pa onda u tome smislu, s odgovornošću i zahvalnošću nastojimo živjeti u skladu s Božjim zakonima dobrote, ljubavi, praštanja, da bismo – koliko je to više moguće – bili dostojni Božjih obećanja.