12. nedjelja kroz godinu

23.06.2024.

Isus apostolima upućuje prijekor. Veli: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Kada bolje pogledamo, ovaj je prijekor posve na mjestu. Nije li Isus s njima bio u lađi? Zar ne da onaj, koji je mogao oluju stišati, nije mogao dopustiti da ga ta ista oluja iznenadi i potopi. Isus im hoće reći: „Kad sam s vama, ne trebate se bojati!“ No, s druge strane, razumljiv je ipak i postupak apostola. Strah je strah. Kada smrtni strah obuzme čovjeka, onda čovjek ne može baš trijezno razmišljati. Konačno, i Isus je u tjeskobi molio: „Oče, ako je moguće…“ To danas i nama Gospodin želi reći. Bog nas ne želi štititi od oluja i nevolje. Bog, štoviše, kao što smo vidjeli, dopušta da se dogode strašne nevolje i nesreće. Nije li, konačno, povijest ljudskog roda, povijest ratovanja? Tako se i svakom pojedinom od nas u životu dogodi i nevolja i nesreća. Dogodi se bolest, nesreća, nevolja, rat, progonstvo. Dogodi se razdor u braku, u obitelji… Dogodi se da nam se jednostavno čini da ne možemo nositi i podnositi zlo koje nas je snašlo. Dogodi se da nas toliko obuzme „užas i tjeskoba“ da se onda, poput Isusa u Maslinskom vrtu, rušimo na zemlju i krvavim znojem znojimo. I onda se prolomi krik: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“

Zar Gospodin stvarno ne mari što ginemo? Zar mu je stvarno svejedno? To je tajna, to je otajstvo naše vjere. Otkud patnja, otkud tjeskoba i nesreća u ljudskom životu? Kako to da zlo koji puta ima premoć nad dobrom? Kako to da se zločinac koji puta šepiri, a nevin čovjek nepravedno trpi? Jednako tako nikada do konca ne možemo shvatiti zašto je utjelovljeni Sin Božji morao baš toliko trpjeti. Nikada do konca ne možemo razumjeti zašto su tijekom povijesti, kao i danas, stradavali toliki nevini i to na strašan način. Nažalost, „djelomično je naše spoznanje“. Tu nema lakih i jednoznačnih odgovora, ma s koje strane dolazili. Ni čovjek svojim umom, ni čovjek vjernik u svjetlu vjere ne može nikada do kraja razumjeti. Mi možemo i trebamo prihvatiti, mi možemo i trebamo imati povjerenja i vjere u Isusa. Mi možemo i trebamo u Isusa staviti svoju vjeru i svoju nadu, mi možemo i trebamo pouzdavati se u njegovu beskrajnu ljubav. To znači jednostavno otisnuti se, poći za Isusom, znajući da se njemu i oluja i more pokoravaju, znajući da je on kroz patnju pobijedio smrt, znajući da je on kroz poniženje stigao do slave uskrsnuća i znajući da i nas poziva u istu slavu sa sobom. Ako bolje promotrimo, mi već jesmo s njim u slavi, jer smo već dionici njegova Duha, jer je već sada na nama njegov znak. Zato ako se i ljulja naša lađa na moru života, ako nas i pritišće Kristov križ, mi znamo: Gospodin je sa mnom i onda moj život dobiva novi smisao.

Zato ljubimo Isusa znajući da je on sebe predao za nas te da neće dopustiti da „na zemlju padne“ ijedno obećanje koje je dao.