28.04.2024.
Za dobru građevinu nužni su čvrsti temelji. Za uspjeh u studiju, nužni su dobri temelji iz srednje škole. Za zdravo stablo važno je korijenje. Za pravog Božjeg čovjeka važna je ukorijenjenost u Bogu. Tako Isus danas uzima jednostavnu sliku da bi nam pokazao kakav je živ i životvoran odnos između njega i njegovih vjernika, to jest Crkve.
Isus govori o trsu i lozi. Znamo vjerojatno da vinova loza pušta duboko korijenje. Tako se kroz nekoliko godina stvori čvrst trs iz kojega izbijaju mladice – loze. Naravno odsječena loza, odnosno ona koja nije na trsu, nužno umire. Isus, dakle, za sebe veli da je trs koji nama, lozama, daje životvornu snagu. Pri tome valja zapaziti da su trs i loza jedno biće, jedno tijelo. Pavao će kasnije uzeti sličnu sliku govoreći da su vjernici tj. Crkva jedno tijelo, kojemu je glava Krist. Mi zapravo ne možemo do kraja pojmiti koliko je to čudesno i veličanstveno: mi smo s Kristom jedno tijelo, jedno biće, dionici Kristove božanske naravi. Mi ovdje na zemlji nikada nećemo moći do kraja pojmiti koliko je – u Kristu – veliko naše dostojanstvo. U svojim su molitvama veliki i sveti ljudi godinama zahvaljivali Bogu na tom silnom bogatstvu. Upravo tako: što je čovjek bliže Bogu, tim više u radosti srca zahvaljuje Bogu za taj silni dar. Evo radosne poruke za nas! Božja smo djeca, braća i sestre Kristovi, dionici nebeskih dobara i zato u jednostavnosti srca uvijek možemo klicati Aleluja – slavimo Boga! Zato nas životne muke i nedaće nikada ne mogu do kraja obeshrabriti: od Boga dolazimo i Bogu idemo.
Isus nas dalje poučava govoreći: Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni (…) Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Znamo što su činili i što još uvijek čine pobožni ljudi: kad kreću na put, kad započnu bilo kakav posao, prekriže se i kažu: U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. U Bogu i po bogu želimo sve činiti. Naravno, važan je i čovjekov trud i nastojanje, potreban je naš mar i naše zalaganje, ali je Bog jedini koji daje smisao i snagu našem djelovanju. Bilo bi ludo i preuzetno (kako govore stari duhovni pisci) kad bi se čovjek u svojim ovozemnim ili duhovnim nakanama pouzdavao samo u svoju snagu. Zato nije tek prazna riječ kada za svaku svoju nakanu pobožno kažemo: Ako Bog da. Tako Pavao veli: Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist (Gal 2,20). Tu se otkriva još jedan divni vidik naše vjere: Božji smo suradnici. U nama i po nama Bog želi činiti velika djela, baš kao što se npr. proslavio propovijedanjem Petra i Pavla te svetim životom tolikih velikih ljudi u Crkvi. Zato smo i mi puni pouzdanja i radosti, Bog po svakom pojedinom od nas hoće i može ostvarivati kraljevstvo nebesko.