Bog nas poziva na veliko i veliko nam obećava. Bog nas poziva da budemo njegova djeca, da budemo njegova vjerna slika u ovome svijetu. I tu je veličina i tu je velebnost: mi, maleni ljudi kadri smo utjelovljavati Božju strpljivost, Božju dobrotu. Kadri smo praštati, voljeti, iskazivati milosrđe. Kadri smo nadilaziti ovozemne probitke, kadri smo izdizati se iznad zemaljskih briga, kadri smo u određenoj mjeri spustiti nebo na zemlju. Jer tamo gdje je ljubav, praštanje, dobrota ljubav – tamo je nebo i tamo se događaju nebeske, božanske stvari. Tako se može dogoditi da smo kao mladi ljudi imali velike planove o poslu, uspjehu, napredovanju, pa da je sve skupa ipak drugačije završilo. Međutim, u ovom Božjem pozivu nije preuzetno, nije ludo nadati se da će Bog na meni učiniti velike stvari. Slab sam duhom? Bog me i hoće i može ojačati! Nestalan sam, a htio bih biti vjeran i postojan? Bog me i hoće i može ojačati? Nemaran sam u svojim dužnostima, nagao u svojim postupcima, a htio bih ipak živjeti po evanđelju? Bog me i hoće i može učiniti nositeljem svoga spasenja! Pogledajmo, konačno, tolike velikane: Petra, Pavla, Ivana, Mateja! Svi su oni bili i nesavršeni i nestalni, a ugrađeni su u same temelje Crkve. Bog se u njima i po njim htio proslaviti. I tako svi veliki ljudi sve do Leopolda Mandića, kardinala Stepinca, Majke Terezije… Kada su Božji planovi u pitanju, možemo slobodno reći: “Rođen sam za velike stvari!”
I još nešto. Na putu prema muci, nebeski je Otac pokazao svoga utjelovljenoga Sina u nebeskoj slavi. Kao da mu daje predaha i utjehe prije onih strašnih trenutaka. I nama u našim poteškoćama Bog koji puta daje trenutke odmora, posebne dragosti i radosti. Zahvalimo mu na tome i zamolimo ga da nam podari snagu da mu budemo vjerni uvijek – i u trenucima blaženstva i u trenucima nevolja. Veli pismo: “Tko ustraje do konca, taj će se spasiti”.