Kada smo u onim strogim vremenima trebali ući u školsku zgradu na nastavu, uredno smo stajali u redu dvoje po dvoje. Tada nam je silno bilo važno tko će biti „prvi“. Mi od svoje mladosti imamo potrebu biti prvi, biti iznad ostalih. Ako ostavimo po strani zdravu potrebu za natjecanjem, ostaje ipak pitanje, zašto nam je toliko važno biti iznad ostalih, koristiti VIP povlastice, pokazivati svoju nadmoć markiranom odjećom, najnovijim mobitelima ili automobilima. A što tek kazati o onoj žudnji da vladamo, da upravljamo ljudima i njihovim sudbinama?
Takvoj napasti bio je izložen i Isus. Nakon što ga je u pustinji đavao bezuspješno pokušao nagovoriti da od kamena stvori kruh, evo za Isusa novog iskušenja: „I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: ‘Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.’“ Sva kraljevstva! Sva vlast! Na cijelome svijetu! Može li se tome odoljeti? Isus, međutim, mirno odgovara: „Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!“
Rekao bi netko: a što bi se drugo od Isusa moglo očekivati, nego ovakav pobožan odgovor? Pobožan? Može se reći. Međutim, u toj Isusovoj pobožnosti duboka je istina. Poučeni poviješću, znamo: što god čovjek postigao, nikad mu nije dovoljno, uvijek bi htio više. Koliko god neki diktator imao zemalja pod sobom, nije mu dovoljno. Njegova žudnja daleko nadmašuje sve njegove uspjehe. Drugo, pa kad bi čak i postigao sve ili gotovo sve, znao bi vrlo dobro: to je privremeno. Ne može biti na vrhu svijeta stotinu godina. Evo. Da nam netko na raspolaganje stavi što i poželjeti možemo, s time da to možemo posjedovati i koristiti samo 24 sata, radovali bismo se. Ali ne baš previše. Što vrijedi? A onda, što znači 24 sata, 24 mjeseca, 24 godine, tri puta po 24 godine? A nakon toga?
Isus hoće reći da nije sreća ni u posjedovanju, ni u vladanju niti u bilo čemu što je ograničeno vremenom i prostorom. Bogu služiti znači biti vjeran samome sebi, svojoj ljudskoj biti – koja je od Boga. Bogu služiti i njemu se klanjati znači težiti za dobrotom, za ljubavlju, za svime onim čime je obilovao Isus Krist. Samo to nas već danas može ispuniti mirom. A za one koji vjeruju Isusovu evanđelju to znači biti u vječnosti s Kristom, tamo gdje nema ni suza ni jauka ni boli ni smrti. To je Kristova poruka na početku korizme. Razmislimo o njoj. Može nam samo dobro činiti.